Ime sv. Bernarda veže se uz gradić Novaru na sjeverozapadu Italije, u samom podnožju Alpi. Sv. Bernard je rođen početkom XI. stoljeća u plemićkoj obitelji u dolini Aoste (sjeverozapad Italije).

Odlučivši da se oda vjeri u onome praktičnom smislu, sv. Bernard ulazi u svećenički red crkve Sant 'Orso u Aosti (gradić na talijansko-francusko-švicarskoj granici). Zbog izuzetne pobožnosti kojom se kao mladi svećenik odlikovao, aostanski biskup imenovao ga je arhiđakonom - svojim prvim pomoćnikom.

Ta dužnost obvezala ga je na stalne propovijedi (unutar cijele regije) te na brigu za siromašne. Kako se Aosta nalazi u Alpama, sv. Bernard je znao dočekivati izmorene putnike koji bi u grad stizali nakon teškog prijelaza obližnjeg Monte Giovea. Na Monte Gioveu je dao sagraditi dva planinarska utočišta (za iznemogle putnike, gorštake i sve one koji se iz bilo kakvog razloga nadu u planinama). Ta utočišta danas nose njegovo ime (Grande San Bernardo - bliže Aosti i Piccolo San Benardo - na talijansko - francusko - švicarskoj granici).

Ono što ovog sveca veže za Novaru zapravo su posljednji dani njegovog života. Na povratku s puta u Paviju bio je gost u novarskom benediktinskom Samostanu sv. Lovre (Lorenza) gdje je vjerojatno 15. srpnja 1084. i umro. Kažu, vjerojatno, jer prema legendi, smrt sv. Bernarda bila je 1081, no stručnjaci su utvrdili da je svetac umro ipak tek 1084. U okviru samostana je i pokopan, a njegove moći čuvaju se u novarskoj katedrali. Samostan u kojem je preminuo sv. Bernard srušen je u XVI. stoljeću.

Štovanje sv. Bernarda počelo je neposredno nakon njegove smrti, a potvrdio ga je 1123. god. novarski biskup Riccardo svečanom kanonizacijom. Tom prilikom su posmrtni ostaci sveca prenijeti na jedan od oltara crkve Samostana sv. Lovre. Prema tadašnjim običajima, svečeva je glava tada bila odvojena od tijela da bi se zasebno čuvala. Godine 1552. Samostan sv. Lovre biva uništen, a moći sv. Bernarda prenijete su u novarsku Stolnu crkvu gdje i danas počivaju. O popularnosti štovanja ovog sveca govori nam i velik broj njemu posvećenih biskupija, mnoštvo fresaka s njegovim likom i planinarskih crkvica koje nose njegovo ime.

Danas se sv. Bernard štuje kao zaštitnik planinara, no njegovi čini, njegova riječ i sama osobitost govore nam mnogo više od toga. On nije samo zaštitnik planinara, već zaštitnik svih onih koji bilo kako dospiju u planine, koji tamo žive ili se skrivaju. Da bi nadomjestio svoju prisutnost sv. Benard je osnovao i jednu svećeničku zajednicu koja djeluje na Velikom Sv. Bernardu.

Štovanju sveca u cijelom kršćanskom svijetu pridonio je papa Pio XI (i sam alpinist) početkom ovoga stoljeća (1923. god.). On ga je, naime, u pismu od Annecy-a proglasio sveopćim zaštitnikom ljudi koji borave u planinama.

"... da bi još više proširio štovanje tako velikog sveca, štovanje rašireno od svojih početaka medu planinskim stanovništvom, ne samo stanovnika Alpi i njihovih posjetitelja, nego i svih onih koji se odlučuju na odlazak u planine."