Na tržištu postoji mnogo proizvođača računalne opreme i zato je potrebno postojanje pravila (standarda) kojih će se svi pridržavati. Postojanje standarda omogućava komunikaciju među računalima različitih proizvođača, koji koriste različitu programsku podršku. Osim toga sve to dovodi do širenja tržišta za proizvode koji se drže standarda, što vodi većoj proizvodnji, smanjenju cijena itd.
Standardi se mogu podijeliti u dvije kategorije:

• De facto standardi su se dogodili bez formalnog plana. Npr. IBM PC i nasljednici su de facto standardi za osobna računala, jer su i ostali proizvođači odlučili kopirati IBM računala.
• De jure standardi su formalni standardi koje je donijela neka organizacija (uspostavljena od vlade ili neformalna organizacija).

ITU-T (International Telecommunication Union, Telecommunication Standardisation Sector) donosi preporuke na području telekomunikacija. Staro ime za ITU-T je CCITT (Comité Consultatif International Télégraphique et Téléphonique).
ISO (International Standards Organization) donosi međunarodne standarde iz različitih područja.
Internet Society donosi Internet standarde, a samo donošenje je podijeljeno po fazama:

1. Predloženi standard (Proposed Standard) - osnovna ideja mora biti potpuno objašnjena u RFC (Request For Coments) tehničkom izvješću koji je spremljen on-line i dostupan svakom zainteresiranom.
2. Standard u razvoju (Draft Standard) - implementacija koja se testira na barem dva neovisna mjesta četiri mjeseca.
3. Internet standard - ako uspije faza 2, RFC postaje standard.